Blogov kolac
subota, 01.12.2007.
Mlaka ljubavna priča
(Van Hamme i Hermann: MJESEC RATNIKA; (War Moon, prevela Milena Benini), Strip-agent, 2005.) Hermann je dugih dvadeset pet godina bio interesantan stripaš: prvo je radio sjajne stvari s Gregom, a onda se osamostalio i nastavio raditi drukčije ali jednako sjajne stvari sâm. No onda je - barem ako se mene pita - upao u rutinu i svaki je novi album Jeremiaha bio varijacija na temu rušenja diktature dok u pozadini šeta neki oriđinal. Hermann je našao svoju formulu i prestao se truditi. Stop. To je malo nepravedno rečeno. Trudio se on, ili je bar to pokušavao, u svojim albumima "izvan serije", ali neka iskra je nedostajala: potencijalno zanimljiv iskorak kroz "Sarajevo tango" potkopalo je Hermannovo oslanjanje na akcijske klišeje iz filmova sedamdesetih, dok je obećavajuća "Caatinga" mogla biti i bolja da Hermann nije stao nakon uobičajenih pedesetak albumskih stranica, kao poslušno istreniran pas na kraju staze. Je li Hermann naslutio svoja ograničenja ili je razlog koji drugi, ne znam, no kroz zadnje je desetljeće počeo posezati i za novim scenaristima. Uglavnom je riječ bila o njegovom sinu Yvesu - o, ako je ikad postojao krunski dokaz kako uspješni roditelji ne bi trebali djecu uvoditi u svoj zanat, to je taj! - ali jednom je posegnuo i izvan obiteljskog kruga te napravio album s Jeanom Van Hammeom. Na nekom okruglom stolu u Rijeci, upitan o tom albumu, Hermann je više-manje priznao - nakon protokolarne pohvale kvalitete scenarija - kako je dobar dio razloga za tu suradnju bio što se Van Hammeovi scenariji dobro prodaju. Van Hamme je autor uspješnica kao što su XIII, Largo Winch ili Thorgal, kod kojih su inicijalne naklade 3 do 15 puta veće od inicijalnih Hermannovih naklada, pa ako znamo kako autori žive od postotka prodaje ... Sa svoje strane, pak, Van Hamme je u razgovoru s Fredericom Niffleom izjavio kako je dugo čeznuo raditi s Hermannom i kako je scenario za "War Moon" (kako se album zove i u francuskom izvorniku) desetak godina sjedio u ladici prije no što ga se majstor udostojio nacrtati. Zvuči malo kao priča o starom mladiću za kojeg se djevojka njegovih snova odlučila udati tek kad se obogatio, a ona ocvala? Možda, no rezultat je svakako najbolje napisan Hermannov album unatrag petnaest godina. Ne i najbolje nacrtan, ali krenimo redom ... Jean Van Hamme je nevjerojatno metodičan scenarist. Uredan čovjek urednih radnih navika, on scenarije pažljivo planira i dozira nasilje i erotiku do te mjere da nikad ne prekorače norme na koje je građanska sredina spremna. Njegove priče nikad nisu priče nekih velikih iznenađenja, uglavnom uvijek znamo kamo idu - u "Mjesecu ratnika" riječ je u sukobu seoskog vlastelina koji se na svadbi svoga sina zavadi s vlasnikom restorana oko lošeg predjela pa stvari progresivno eskaliraju od ića i pića do krvoprolića - ali ne znamo kako će se točno odvijati i koju će ulogu tko odigrati. Uz svu očitost svoje formule, Van Hamme je u svojim najboljim djelima zaista odličan scenarist jer bez mane čini ono što je njegov posao: veže nam pozornost i ne pušta je dok nije s nama gotov. "Mjesec ratnika" je, dakle, jedan uredan građanski scenarij s puno razgovora, puno zahtjeva za mikromimikom, puno detaljno razrađenih scena napisanih tako da ih svatko može shvatiti. U tom se scenariju Hermann našao sputan kao divljačina - što on s ponosom priznaje da jest - u kravati. Crtati ljude u odijelima njemu je neprirodno. Crtati lijepe ljude - dotjerane građane - njemu je nemoguće. Crtati razgovore njega ubija, a mikromimika kod njega ne postoji: izraz koji nije grimasa on ne zna nacrtati. Rezultat je strip vizualno užasno naporan za čitanje: kako Hermannu nisu dali da ode u karikaturu, mi među likovima ne raspoznajemo tko je tko; kako mu nisu dali da se krevelji, mi tek po dijalozima pokušavamo razaznati što tko misli i osjeća. Žene koje bi Van Hamme htio da su nam seksi na hladan deneuvski način to nisu jer je Hermannov pojam seksualnog uzbuđenja drukčiji. Akcija koja se događa izvan kadra također nije Hermannov način pričanja priče. Zato smo do njega dobili par lijepih kadrova (nabrojivih na prste ruke poslovičnog radnika iz pilane) i dojam kako scenarij odrađuje jer je na to pristao dok je njegov mozak isključivo on the money. "Mjesec ratnika" je svemu usprkos dobar album. Hermann nije idealan crtač za ovaj album i stoga je manje nadahnut nego kad radi vlastite slike, ali častan je profesionalac i podbačaj nije rezultat toga što se nije trudio. Ocvala se mlada smješka svijetu, stari se mladić uvjerio da je sretan. Dijete je usvojeno, ali ima pravo na život. (mcn) |